Ovu knjigu sam željno iščekivao još od kad su u Jutarnjem listu, pod ovim naslovom , objavili nekoliko Torreovih članaka. Knjiga je opravdala moja očekivanja i to iz više razloga. Kao prvo, čovjek piše suvislo i sve teze jako dobro i utemeljeno obrazlaže. Dodatno je obrazložio ono što sam imao prilike čuti od ljudi koji su bili u tretmanima kod raznih, u nas etabliranih psihijatara – psihoterapeuta inače široj javnosti poznatih iz raznih medija (“poučne” emisije na HTV-u gdje su nam “stručno” objašnjavali što se to s nama događa ili u prilozima tipa subotnjeg magazina Jutarnjeg lista ili u nekim šarenim magazinima uz polugole starlete i nasmiješene estradnjake. Pored toga, mislim da je danas važno ovo pročitati jer, od kad je u nas psihijatar postao član vlade, mediji stalno pumpaju tezu o tome kako oni (psihijatri) sve kuže o ljudima. Imaju uvid u mentalno stanje nacije, prepoznaju što njihov sugovornik misli, kuže s kim imaju posla u pregovorima. Stječe se dojam da su najmanju ruku poput lika iz serije Mentalist. Sve vide, sve kuže, sve znaju, sve mogu. Onda si fino pročitate Torreovu knjigu i dobijete vrlo jasne argumente da je realitet poprilično drugačiji. To mi sliči na onu situaciju kada vam netko priča o svojim “grandioznim“ pothvatima (lovačkim, ljubavnim, junačkim), a onda vam dođe još netko tko je bio nazočan i kaže pravu istinu. Ono što je važno reći je da se dr. Torre ni u jednom trenutku ne predstavlja lažno, tj. jasno govori da ni jedna od teza u knjizi nije njegova već su to relevantni podaci koji su već godinama poznati i dostupni samo kod nas se nitko nije usudio reći “car je gol”, tj. možda je ispravnije reći da nikome nije odgovaralo.
Ako želite saznati zašto dr. Torre tvrdi da psihijatrija nije znanost već pseudo znanost ili zbog čega smatra da psihoterapija koju dobijete od strane psihijatra nije ništa bolja od Life Coachinga (pri čemu mislim da u ovom slučaju debelo podcjenjuje kvalitetan Coaching) pročitajte si ovu knjigu.
Još tri male napomena za kraj. Kada su se u Jutarnjem pojavili Torreovi članci imao sam prilike razgovarati s jednom psihologicom koja je već dugo vremena u sustavu (nešto manje od 30 godina). Kad smo se dotakli ove teme pored ostalog je rekla da se šuška i da njegovi kolege da ni on nije baš skroz “normalan”. Mislim da mu je to najbolja preporuka. Ako im nisi po volji, ovo je jedan od načina kako te se najlakše diskvalificira, tj. ne baviš se meritumom već samo diskvalificiraš onoga čije teze ti ne odgovaraju. S druge strane, ako je čovjek imao potrebu da mu se pomogne i pri tom je stručan, valjda mu to i daje još više pravo da komentira situaciju jer ima iskustvo iz prve ruke.
Ako ste ikada slušali, gledali ili čitali nešto s Bandlerovih predavanja i treninga, onda znate kakav je njegov stav o psihijatrima i “oficijelnim” psihoterapeutima, a samim tim može biti jasno zašto je NLP često puta na lošem glasu međi tom populacijom. Ovdje imate dosta argumenta koji objašnjavaju Bandlerove komentare. Razlika Torrea i Bandlera je ta da je Torre svoje frustracije pretočio u ozbiljnu knjigu a Bandler se toga rješava pomoću opakih šala i anegdota i čitavim nizom briljantnih i visoko učinkovitih tehnika koje rješavaju probleme s kojima se susreću likovi o kojima govori.
I za kraju, siguran sam da svi psihijatri nisu kao oni koje opisuje Torre. One koje poznajem osobno su dobri, dragi i stručni ljudi koji ljudima pomažu najbolje što mogu i u svoj rad su uključili jako puno stvari koje nisu naučili na specijalizaciji. Jedino pitanje je kako neki njihovi kolege gledaju na to. Jedan moj dobar prijatelj je imao problema u odnosima s partnericom i kad je kriza eskalirala uzeo je uputnicu i potražio je stručnu pomoć. Na terapiju je odlazio na kliniku. Po njegovim riječima, psihijatar je pored ostalog radio razne vođene vizualizacije / meditacije koje su ga potakle na razmišljanje i analizu. Kada su poslije o tome malo popričali, terapeut mu je rekao je da dosta toga dolazi iz budizma ali da zapravo to što i kako radi njegove kolege u ustanovi baš i ne bi trebali znati jer bi zbog toga mogao imati problema. Da li trebam reći da je prijatelj bio zadovoljan i tretmanima (nisu sve riješili ali su bili od pomoći) i odnosom i psihijatrom kao osobom.
Za kraj, knjigu bih preporučio svima koji su u problematičnoj životnoj situaciji i koji trebaju pomoć kao putokaz kome se obratiti u kojem slučaju. Neki put pomoć može pružiti psihijatar, neki put psiholog, neki put svećenik. Zatim, da znaju što mogu očekivati tj. da izbjegnu nerealna očekivanja ali isto tako da ne izbjegavaju svoju odgovornost u danoj situaciji i da ne očekuju od drugih da rješavaju ono što trebaju napraviti sami.