Upravo su objavili rezultate istraživanja koja pokazuju da “moćne” osobe postaju beščutnije ili kako bi to znanstvenici li manje empatične a što u konačnici dovodi do trajnog oštećenja mozga. Ono što me iznenađuje je to da u znanstvenici iznenađeni ili je ovo samo još jedna senzacionalistička objava „ozbiljnih“ medija ili je to i jedno i drugo.

U svakom slučaju evo linkova gdje možete provjeriti navode

https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2017/07/power-causes-brain-damage/528711/

http://www.dailymail.co.uk/sciencetech/article-4617516/Being-position-power-cause-brain-damage.html

Pozitivna psihologija već odavno govori o tome da npr. ljudi koji dobiju novac odjednom postaju više sebični i zabrinutiji. Postoji stara izreka “if you do not have nothing you have nothing to loose”.

Ali vratimo se na temu moći i empatije. Poznato je da u mozgu imamo dio zadužen za tumačenje govora tijela i usklađivanje s drugom osobom poznat kao “zrcalni neuroni”. Svi ga imamo i odjednom se podrazumijeva da se svi normalni ljudi usklađuju s drugima a oni koji to ne rade su u najmanju ruku čudni (da ne kažemo ne normalni, psihopate,….).
Jeli to zapravo tako? Predlažem da se vratimo još malo unatrag na ono što smo učili na našem NLP treningu i to kao osnove. Postoji svjesni i nesvjesni um. Oboje imaju zadatak da preživimo i potom da se razmnožimo (to nije NLP postavka već način razmišljanja “sebičnog gena”). Dakle, sve što s događa od nivoa gena (uključujući “običnu” genetiku do epigenetike) pa do svih utjecaja iz okoline (od hrane pa do reklama) kao i strukturalnih promjena u nama (starenje, bolesti,…) se neprestano prožima i konstantno jedno utječe na drugo. Mi se doživljavamo kao čvrste (konkretne, solidne) i nismo svjesni koliko smo zapravo promjenjivi, fleksibilni i fluidnost. Razlog tome je što smo najčešće konstanto izloženi istim utjecajima pa sukladno tome odgovaramo i istom strukturom i tako imamo dojam o našoj stalnosti – nepromjenjivosti. A istina je prilično drugačija. Primjer toga su bolesti ali i izlječenja.

No da se opet vratim na empatiju. Koja je funkcija govora tijela. To je osnovni način komunikacije koji se konstantno odigravanja među prisutnim osobama. Odigravanja se uglavnom na nesvjesno razini i u principu je utjecajnih od komunikacije riječima. Jedna od njegovih funkcija je uspostava i afirmirani međusobnih odnosa i hijerarhije. I tako se iz govora tijela jasno može iščitati kako se netko osjeća u nekoj situaciji ili kakav je nečiji odnos. Tko zna na što obraćati pažnju lako će pročitati tko je u nekom odnosu dominantan i to će prepoznati po otvorenom stavu kod kojeg osoba ne brani osjetljive dijelove (vrat, stomak, genitalije) jer na taj način pokazuje da je druga osoba nije na koji način ne može ugroziti. Slično je i kod životinja koje na taj način pokazuju, osim dominacije, i potpuno povjerenje i predanost (to je ono kad legne na leđa i daju im da ih češka tepao trbuhu). Na isti način, kada se gradi rapor, onaj koji je u podređenom položaju se usklađuje s onim tko je moćniji. To jest, moćniji se sam po sebi ne usklađuje sa slabijim (osim kad ju u pitanju predizborna kampanja, ali to i je jedna od rijetkih situacija kada slabiji ima bar neki privid moći).

I sad kad zbrojimo 2 i 2 pitanje je što je čudo u tome da se stvarno moćni ne usklađuju s drugima. I ako su stvarno moćni i ako to potraje žar nije najnormalnije da se mozak prilagodi toj situaciji i da na neki način rezultira promjenom u strukturi mozga, percepciji i svemu ostalom.

S druge strane, ista ta istraživanja su pokazala da ti isti rukovoditelji koji su manje empatični postaju učinkoviti u poslu i donošenju odluka, jer manje pažnje obraćaju na periferne stvari i samim tih imaju-dozvoljavaju manje ometanja. Mogli bi reći da su fokusiraniji na ostvarivanje rezultat i ciljeva a manje na posljedice (jer zbog svoje pozicije i ne očekuju da im se nešto može dogoditi. I na kraju kada istraživači kažu da moćni gube kontakt s realitetom, mogli bi reći da gube kontakt s realitetom podređenih (jer to i nije njihov realitet). A kad smo kod realiteta i onoga što on je,… no o tome nekom drugom prilikom.

P.S.
Jedno drugo istraživanje navodi da kad su ljudi gladni mozak razvija nove strukture tj. da raste i razvija se. Pa to je tako normalno. Kad si gladan mozak se uključuje i intenzivno radi na rješavanju problema, tj. na preživljavanju. S druge strane ne navode što točno mozak radi. Misli li o tome kako doći do hrane ili kako oslikati Sikstinsku kapelu. Mozak više misli ali o čemu? Razvija nove neuronske veze, ali u kojem dijelu mozga? Koliko zapravo treba biti gladan i kako se reagira na koju glad? Vjerujem da pomalo gladan kompozitor smišlja kako komponirati novu pjesmu i s njom zaraditi dovoljno za kupovinu hrane. Jako gladan kompozitor razmišlja samo o hrani. Pomalo gladan kriminalac smišlja dobru prevaru, a jako gladan kriminalac vjerojatno i ne razmišlja puno već djeluje „konstruktivno“.