Na NLP treninzima se često puta kaže da je NLP donio nešto novo u radu s ljudima i da se on bavi sadržajem a ne procesom. To je promjena paradigme koju je on napravio. Iskustvo mi je pokazalo da zapravo malo ljudi istinski razumije veličinu i važnost tog doprinosa a samim tim da koriste neke od NLP tehnika ali zapravo ne prakticiraju NLP. Uglavnom ih „zavede“ priča i sadržaj i onda tu i tamo primjenjuju tehnike ali ne rade NLP. Jer NLP nisu tehnike koje se koriste već način razmišljanja i procesiranja a tehnike su alati koje na kraju rade onaj zadnji pomak. To je kao da avion koristite tako da ga samo vozite po autoputu umjesto da letite. Znam, i tako vas može dovesti do negdje, ali koji je smisao.
U želji da malo razjasnim tu temu napravio sam ovaj video:
Što podrazumijevamo pod tim kada kažemo da je NLP promijenio paradigmu u radu s ljudima i zbog čega je to važno?
Što bi bila paradigma?
To je teorija, osnovni teorijski okvir koji definira način na koji nešto radimo. NLP je napravio promjenu paradigme sa sadržaja na proces.
Što bi to značilo i kako to najlakše objasniti?
Recimo, kad u školi moramo nešto naučiti: ono što učimo je sadržaj, a način na koji učimo je proces. Ako djetetu damo gradivo, problem može biti da ima puno materijala ili da dijete ima poteškoće s učenjem. Ako u pomaganju ostajemo na razini sadržaja, dijete mora stalno ponavljati i ponavljati, pristupati gradivu iznova i iznova kako bi ga zapamtilo. A ako govorimo o procesu, rješenje je u tome da dijete naučimo kako bolje učiti i pamtiti. Nažalost, upravo to često nedostaje u našim školama – naučiti nekoga kako učinkovito upiti i sistematizirati znanje.
Takav je bio pristup u radu s ljudima prije NLP-a. Uglavnom su se bavili informacijama: što je netko, što je napravio, što se dogodilo i tako od ranog djetinjstva do danas. To je velika količina informacija koju treba obraditi, a često se ponavljaju isti obrasci i proces je vrlo dugotrajan. Kao da pišemo nečiju biografiju umjesto da mu rješavamo problem.
NLP je rekao: „Dobro, nas ne zanima toliko što je bilo, nego što radimo s tim što je bilo. Kako to procesiramo i koje programe koristimo da bismo nešto napravili.“ John Grinder, jedan od začetnika NLP-a, definirao je NLP kao studij izvrsnosti. On je pomaknuo fokus s patologije i bavljenja onime što nije dobro na proučavanje uspješnih ljudi i onoga u čemu su izvrsni, odnosno kako to postižu. Koje procese u glavi koriste i koje programe primjenjuju da bi ostvarili rezultate.
Ideja je bila da je literatura prepuna dijagnoza i definicija patoloških stanja, ali da nemamo definiciju učinkovite, zdrave osobe. Zato su počeli tražiti ljude koji nešto rade dobro, koji su u tome izvrsni, i proučavali njihove programe. Kada bi to otkrili, mogli su te resurse prenijeti ljudima koji nisu imali rješenja za svoje probleme. Ili, kada bi shvatili kako netko stvara problem (kakva je struktura programa kojim ga održava), mogli su pomoći da ga promijeni na lakši i učinkovitiji način.
Najjednostavniji primjer toga je rješavanje fobija.
NLP je postao izuzetno popularan u svijetu jer je pokazao da se fobija može riješiti u jednoj seansi, u samo nekoliko minuta. Zašto i kako je to moguće? Zašto se prije to nije moglo riješiti tako lako, jednostavno i brzo?
Stari pristup rješavanju fobija bio je razgovor: Što se dogodilo? Što si vidio? Što si čuo? Ali to je pogrešan pristup jer je fobija zapravo bug u sustavu. Kod fobije, za razliku od traume, osobu nije napala zmija. Ima ljudi koji nikada nisu vidjeli zmiju uživo, a ipak je se užasno boje. Koje je onda rješenje? Reći im da su glupi i da ne razumiju? Naravno da ne.
Tradicionalni pristup izlagao bi osobu problemu malo po malo, mic po mic, kako bi na temelju novih iskustava stvorila uvjerenje da strah nije opravdan. Taj proces može trajati jako dugo i daje upitne rezultate.
Bandler i Grinder su, s druge strane, našli ljude koji su spontano riješili fobiju. Oni su ih modelirali i otkrili što su ti ljudi napravili u svojoj glavi da bi je prevladali. Na osnovi toga kreirali su tehniku koja jednostavno briše fobiju. Zašto to funkcionira? Zato što fobija nije problem događaja ni iskustva – fobija je problem programa koji ne radi ispravno. To je primjer pomaka sa sadržaja na proces i pokazuje koliko je brže i učinkovitije rješavati probleme na razini procesa.
S druge strane, to je ujedno i dublje rješavanje. Zato što je sadržaj, tj. zapamćena iskustva, samo površina. Ona jesu pohranjena u nesvjesnom, ali ispod njih postoje programi koji kombiniraju i procesiraju iskustva. To je kao kod računala: na najdubljem nivou je BIOS koji upravlja čipom, zatim dolazi operativni sustav (Windows, iOS, Linux…), a tek onda korisnički programi.
Analogija bi bila da je starinski način rada kao da u Wordu ili Excelu svaki put ručno prepisujemo podatke iz jednog dokumenta u drugi, dok je procesni pristup stvaranje programa (rutine) koji to automatski radi. Isto je i u radu s ljudima: na površinskoj razini vrtimo podatke i pričamo priče, dok se na dubljoj razini mijenjaju programi i obrasci – i tako, kroz procese, rješavamo probleme.
I tu zapravo leži osnovna promjena paradigme, a ona je povijesno ugrađena u sam nastanak NLP-a.
Pa kako je nastao NLP?
Dva mlada studenta, Richard Bandler i Frank Pucelik, rješavajući vlastite životne izazove, susreli su se s geštalt terapijom. Bandler je čak uredio transkripte Perlsovih radova i editirao knjigu The Gestalt Approach. Frank Pucelik je bio vojnik u Vijetnamu – nakon povratka iz rata želio je sebi pomoći. Koristili su geštalt i bili vrlo uspješni.
Na fakultetu su počeli raditi s grupama studenata, podučavali ih tehnikama geštalta i pomagali im u rastu i razvoju. Ubrzo su primijetili da oni sami postižu izvrsne rezultate, dok studenti koje su učili nisu bili jednako učinkoviti. Zato su pozvali novog profesora na fakultetu da im pomogne. Zvao se John Grinder, psiholog i doktor lingvistike. Zamolili su ga da im objasni što to oni zapravo rade.
Bandler i Pucelik su bili spontani i učinkoviti, Grinder je bio strukturiran, fokusiran i precizan. Tako je nastao NLP – imali smo izvrsne praktičare koji postižu rezultate i nekoga tko je to sistematizirao i objasnio. Taj postupak zove se modeliranje.
Definicija NLP-a po Bandleru je da je to stav i proces (metodologija) koji stoje iza niza tehnika. Stav je znatiželja – postavljati pitanje „Kako?“ – bez predrasuda. Samo modeliranje je proces otkrivanja procesa koji stoji iza određenih rezultata.
NLP nije psihologija, nije pedagogija. On je jednostavno sustav koji promatra ljude koji su u nečemu izvrsni. Putem modeliranja otkriva obrasce i programe koje koriste te na temelju tih obrazaca i programa pomaže drugim ljudima da im bude bolje.
Ono što je bitno jest da i sam proces modeliranja donosi koristi ljudima koje modeliramo. Oni često ono što rade izvode na spontan način, a ni sami ne znaju koje točno obrasce koriste. Kada saznaju što i kako rade, postaju brži, dublji i precizniji u svom radu. A ono što je fantastično jest da tada možemo i druge ljude podučiti kako iste stvari mogu raditi na isti ili sličan, učinkovit način.